Doktorica Senka - intervju

intervju vodio: Domagoj Hruškar
lektorirao: Kristian Pintar

Doktorica Senka Malvić-Petak nam otkriva: kako je to studirati medicinu i je li taj fakultet dobar izbor za studiranje? Koja je uloga medicinske sestre u timu? Kako je to biti majka i liječnica? I na kraju: nekoliko savjeta za buduće brucoše medicine.

Zašto ste uopće  odabrali medicinu kao svoju profesiju?

"Iskreno, ne znam. Kada sam bila u vašoj dobi (u četvrtom razredu srednje škole), odjednom sam shvatila da samo to želim. Jednostavno sam htjela to studirati, ali nisam znala zašto.
No onda su bili drugačiji sistemi školstva - odlični učenici nisu morali polagati maturu. 15. svibnja završila bi škola te si se mogao početi pripremati za prijemni ispit koji je bio 5. srpnja. Učila sam kemiju, fiziku i biologija. 

Kao drugu mogućnost prijavila sam stomatologiju te na PMF-u studij kemije i biologije za profesoricu.

Položila sam prijemni i upisala. A zašto? Jednostavno sam tada osjećala da želim to. Ništa mi drugo nije padalo na pamet. Ranije mi je svašta drugo padalo na pamet, ali kada je trebalo donesti odluku, to sam odlučila."

     Da nije bilo medicine, koji bi bio drugi izbor?

"Prosvjeta – profesorica kemije/biologije/povijesti/geografije. No prosvjete sam se malo dotakla i kad sam bila mladi doktor. Tijekom specijalizacije predavala sam socijalnu medicinu u medicinskoj školi medicinskim sestrama i zubnim tehničarima. Jako mi je bilo neobično što su me zapravo te dvije godine i zvali profesoricom."

     Je li Vam se svidio posao profesorice?

"Jako mi se svidio. Tada sam bila mlada, nadobudna i imala puno vremena budući da još nisam imala djecu. Dobro sam se slagala s tom djecom. Čak smo išli na zajedničko putovanju u Beč i Prag. Bilo mi je dobro, ali poslije su došle obiteljske obaveze."

     Nama laicima, medicinski fakultet se može opisati dvjema riječima: težak fakultet. Jeste li možda imali kakve dodatne aktivnosti?

"Jako malo. Prve dvije-tri godine je to bilo toliko minimalno da na kraju shvatiš da nisi pročitao nikakvu knjigu. No nakon što položiš teške predmete poput fiziologije, anatomije, patologije, lakše ti je. Četvrta i peta godina su lakše godine (tada je fakultet trajao pet godina). Oduvijek sam bila knjiški tip pa sam slobodno vrijeme provodila čitajući, gledajući kazališne predstava i izlazeći van. Imali smo disco zvan „Komo“. Nisam sigurna je li još uvijek postoji na medicinskom fakultetu. Baš gore na Šalati.
Ja sam onda bila student putnik. Često se preko vikenda išlo kući. Putovanja su mi oduzimala podosta vremena, ali bilo je aktivnosti. No ja nisam bila sportski tip. U srednjoj školi sam htjela biti novinar, ali to me je pustilo. Nekako u srednjoj školi svaštariš, ali kada si na fakultetu, on te toliko usmjeri čim uđeš u te vode. Poslije tek shvatiš koliko si drugih stvari u životu mogao radit, a u mladosti ih nisi primjećivao."

     Može li se reći da je medicina dobar izbor u današnje vrijeme?

"Medicina je uvijek dobar izbor, i onda je bila i sada je. Pruža ti sigurnost u životu. Ne znam postoji li neka država gdje ona nije dobar izbor. Danas se mladi više školuju za inozemstvo nego za našu državu. No medicina je uvijek osiguravala posao i egzistenciju. Istina je da je težak studij. No ne samo to, već je to i težak posao jer radiš sa svakakvim ljudima. Isto tako je i vrlo odgovoran posao jer ti si tu da pomogneš čovjeku. Često kada doktor ne pomogne čovjeku nije iz neznanja. To je jednostavno sklop nekih okolnosti, trenutaka, a nekada se ne može ni pomoći . To je težak i stresan posao. Dakle, kada ja radim tu u ambulanti, ja ne mogu otići do tržnice, obaviti nešto za sebe ili za svoju obitelj. Ja moram biti tu. Da ne govorim o dežurstvima (u početku sam dežurala na Hitnoj pomoći). To znači da radiš i dan i noć. Onaj tko je radio noć i tko zna noćni rad, zna koliko je to teško i naporno za organizam. To je težak posao za cijeli život.

Za to valjda moraš biti. I ja sam u počecima razmišljala zašto sam baš to izabrala. Željela sam više biti sa svojom djecom kad su bila mala. Pitala sam se zašto nisam odabrala prosvjetu jer bi tada imala više vremena. A onda shvatim da sam izabrala ono što sam trebala.

Ali ne samo zbog riječi drugih pacijenata, nego zbog toga što se ja tako osjećam."

     Kada ste se odlučili za medicinu u 4.razredu srednje škole, jeste li mogli predvidjeti kako će vam izgledati posao?

"Nisam mogla jer je medicina vrlo kompleksna. Ja radim u ambulanti, neki liječnici su non-stop u operaciji, radiolozi u dijagnostici. Pred kraj fakulteta sam shvatila da je za mene ambulanta."

Imate obitelj ...?

"Imam dva sina i supruga."

    Kako je biti majka, supruga i doktorica? Kako uspijete sve aktivnosti isplanirati?

"To se s godinama uspijeva. Rad u ambulanti mi ipak omogućava da sam dopodne ili popodne slobodna. Noći su mi uglavnom slobodne, osim kada sam radila na hitnoj, ali tada još nisam imala djecu. Uvijek kažem da je kolegicama koja imaju dežurstva još teže nego meni. I moja obitelj i ja naučili smo neki ritam i mislim da se sve složi s vremenom. Možda sa strane vama (mladima) izgleda to previše. Ali vi jeste i trebate biti samo okupirani sobom. A onda kada imaš obitelj paziš, barem mame, da su na prvom mjestu djeca, da su u redu i da ih uspijete „behandlati“. Kako djeca rastu, dolaze neke druge stvari. Volim čitati. No dok su oni bili mladi čitala sam samo o djeci i poslu. A sada kada su oni već veliki, imam vremena i za neku slobodnu literaturu. Uspije se! Organizacija vremena je najbitnija."

    Na poslu je također bitna organizacija vremena. Koliko vam pomaže medicinska sestra?

"Stravično puno! Budući da je moja "stara" sestra (sestra Ružica) otišla u mirovinu, imam mladu sestru Draganu. Ona ide u višu medicinsku i ima malo dijete i obitelj. Jednom je otišla na sat vremena jer je imala ispit i odmah vidiš koliko ti fali, koliko smo povezane. Jako mi puno znači sestra. Mogu se u nju pouzdati. Kad joj kažeš da nešto napravi, ona će to napraviti (kada si ti u ambulanti to je drugačije nego da si na odjelu). Ovdje ti sama sebi čuvaš leđa i nemaš nikoga tko će reći nešto drugačije ili izreći svoje mišljenje. I zato je važno da imaš sestru. Međusobno si čuvate leđa."

     Imate li mogućnost biranja sestre?

"Kada sam bila mlada u sklopu Doma zdravlja, nisam imala tu mogućnost. Ali sada imam!"

Spomenuli ste vašu prvu sestru Ružicu. Ona je pacijentima uvijek bila poznata kao nasmijana i vedra osoba. Možete li nam nešto reći o vašoj višegodišnjoj suradnji?

"To je bilo super. Nas su dvoje u Domu zdravlja stavili zajedno, a mi smo se i znale i otprije. Nas dvije smo radile zajedno 16 godina i baš smo bile tim. Stoga sam u trenutku biranja nove sestre rekla da ne želim raditi s nekim 6 mjeseci, već na dugu turu. Naravno, to čovjek nikad ne može znati. Imale smo jako dobru suradnju, no ona je otišla u mirovinu zbog radnog staža i životne dobi."

    Smatram vas doktoricom koja se voli posvetiti pacijentu...

"To ovisi o tome kakav je tko čovjek. Moraš se naviknuti kada radiš ovaj posao da kada si ti u ambulanti, onda gledam tebe i da ću te riješiti kako treba. A drugi neka čekaju. Da si možeš reći na kraju dana da si ti sve napravio kako znaš i da si po savjesti miran jer, ponavljam, svi doktori su odgovorne osobe."

    Što vas zapravo pokreće i oduševljava u životu?

"Sređen privatni život mi definitivno omogućuje da na poslu budem bolja, no ponajviše moja djeca. Sve žene su u osnovi majke. Čak su mi i pacijenti rekli da imam majčinski odnos.
Mislim da me najviše pokreće obitelj i djeca.

No ipak nekad ne funkcionira sve baš najbolje. Ima i onih žutih minuta kad misliš: tko je sada došao, što je meni ovo trebalo – mogla sam puno drugih stvari u životu radit."

     Što smatrate svojim najvećim izazovom?

"Ima jedna fora još otprije. kada su moji klinci još prije škole gledali crtiće. Kada je nastao neki problem u crtiću (bezizlazna situacija), prijatelj pita prijatelja: "I šta sad?"
A ovaj mu odgovora: "Pa preživimo dalje!"

Mislim da treba živjeti za sad, od dana do dana. Preživi dan onako kako tebi najbolje odgovara.

Nemam ja sad neke velike izazove. Imala sam izazove: završila sam fakultet, završila sam specijalizaciju opće obiteljske medicine i imam obitelj. Te životne izazove sam ostvarila i živim sada to što sam željela. Nije uvijek idealno, ni kod kuće ni na poslu. Ima dana kada ti je pun kufer svega. Sad kada me ti ispituješ, mislim da mi uopće nije loše. Kažu moji dečki: "Joj, mi moramo ići u školu, to je katastrofa!" 
A ja im kažem: "A ja moram na posao." Oni odgovore: "Ma daj, tebi je super na poslu u odnosu na školu!"

Svatko misli da je njemu u ovo vrijeme najteže. Teško je – radi se, a što drugo?"

 Što biste poručili osobama kada misle da su u jednoj bezizlaznoj situaciji?

"Uvijek postoji izlaz. Treba uvijek pozitivno gledati u životu. A ne ono da iz svega vidite nešto crno. Kada se čini da je najgora moguća situacija, izlazi postoje.

Ja znam kada sam isto tako mislila. Krenula sam u zakup (ordinacije), a bila sam trudna s drugim djetetom. Trebala sam naći nekoga za zamjenu, a nije baš bilo doktora. Uvijek ih je teško naći. A onda se u jednom danu tako poklopila situacija da sam našla super zamjenu. 
Vjerojatno ljudi imaju teže situacije, ali uvijek postoji rješenje."

Ima li neka strast koja vam pomaže da prebrodite manje lijepe situaciji u životu?

"Mislim da sama sebi pomažem. To nisu nekakvi hobiji, već je jednostavno stvar u mojoj glavi. Uvijek je stvar  u tvojoj glavi."

 SAVJETI DOKTORICE SENKE ZA BUDUĆE BRUCOŠE MEDICINSKOG FAKULTETA

Na medicini je potrebno jako puno rada.
Kao prvo, moraš imati inteligenciju. Kao drugo, nemoj se previše oslanjati na svoje intelektualne sposobnosti jer znam puno ljudi koji su bili inteligentni, a medicinu nikad nisu završili.
Bitno je reći da neke predmete jednostavno moraš učiti, kao na primjer anatomiju i fiziologiju.

Jedan je kolega rekao na kraju fakulteta: "Znate li što je najteže na ovom fakultetu položiti? Prijemni!"

I danas i prije, jako se malo učenika medicinske škole upisuje na fakultet, jer imaju puno više prakse. Dok učenici gimnazije imaju sva tri važna predmeta na medicini sve četiri godine, a to su biologija, kemija, fizika.
 

Bitno je još imati neko društvo, klapu koji te guraju. Ako si sam, onda se izgubiš.

Moraš imati nekoga po kome se možeš ravnati. Mislim da je to bitno.

  Kad završiš fakultet (šest godina), onda ideš na staž. 

  On traje godinu dana i ti uvijek pored sebe imaš nekog liječnika koji ti       pomaže. 

  Usprkos tome što si završio medicinu i što si pun nekih informaciji, ti se   teško možeš snalaziti u interakciji s pacijentom. Tada moraš naći bolnicu.   Poslije toga imaš pripravničku knjižicu da si to obišao te tada polažeš državni ispit. 

 Kada položiš državni ispit, tek si onda liječnik koji može tražiti posao i samostalno raditi.

Koju specijalizaciju dobiješ, to ovisi o mjestu gdje si se zaposlio, te što će tamo tražiti. Oni šalju ponudu u ministarstvu, a ministarstvo ju odobri ili ne odobri. Sve ovisi koliko, gdje i kakvih specijalista nedostaje. 

Budućim brucošima medicine, puno sreće!

Senka Malvić-Petak, dr.med.