„Ljudi se neće sjećati što ste govorili, ali će se sjećati kako su se osjećali!“
Njezin prvi ulazak u razred je bio nezaboravan!
Odmah sa
vrata nakon veselog „Guten tag“ počela je pričati, propitkivati i pojašnjavati…
i sve to na njemačkom jeziku! I time nam odmah promijenila percepciju o tom nam
tada iz filmova mrskog jezika.
(Tada se taj jezik uglavnom mogao čuti u ratnim
filmovima i govorili su ga glavni negativci: „Los, los… alles… schießen…
Banditen! Tko je zapalio žito?“)
Ta sitna i niska ženica odmah nas je osvojila svojim
iskrenim osmjehom, šaljivim tonom i pogledom koji je govorio: „Znam te!
Poznajem te! Ti si poseban!“
U Cameronovom Avataru glavni lik (Jake Sully) mora proći
smrtnu pogibelj prije nego se dokaže Neytiri koja mu tada stavi ruku na srce i kaže.
„Vidim te!“
Našoj Anki nije tako dugo
trebalo, ona nam je to odmah pokazivala… makar nas prvi puta vidi. I kako onda tom pogledu ne napisati zadaću i ne naučiti?
Kako ne znati kada on iz tebe izvlači i kada ne znaš ono najbolje? Kao kada
pijanista od samo par nota stvori pitku melodiju što ostaje u ušima i kada
muzika prestane. Da, takva je naša Frau Ralić. Naša Anka!
.JPG)
Ta nastavnica njemačkog jezika rodila se u Velikoj Pisanici.
Roditelji su joj, kako sama kaže bili prekrasni i veseli ljudi.
Siromašni, ali puni obiteljske topline i vrlo radišni. Znali su joj reći, a to bi i nama u razredu govorila:
„Trudi se i radi, bit će ti lakše. Uči. Trudi se, sve valja raditi. Pokušaj,
bit će ti možda lakše. Ali nemoj se ubijati! Ako ne ide - ne ide!“ Otac koji je bio
jako pobožan bi rekao: „Svima pomozi i tebi će Bog pomoći! Sinko, ako se čuvaš
i Bog te čuva!“ Nije Anka, tada mala razumjela očeve riječi, ali ih je upamtila
i kasnije shvatila.
(Mrkobrad Milenko, njezin prvi razrednik bio je uzor mladima i učenici su ga obožavali. I dan danas se znaju naći na kavi i pričati o prošlim vremenima i aktualnim temama.)
Za vrijeme svog studiranja za nastavnika njemačkog jezika dosta je putovala. Bila je to međunarodna razmjena studenata. Tako je Anka posjetila Njemačku, Austriju, Švicarsku… I upijala slike i iskustva sa tih putovanja koje je kasnije, nama učenicima, tako zorno prepričavala.
„Najljepše i najbolje zanimanje je nastavničko zanimanje! Ako djecu cijeniš i poštuješ i djeca daju povjerenje! Treba u razred uvijek doći na vrijeme i sa voljom. I dijete će doći.“
Ta omiljena nastavnica (sada u mirovini) još uvijek je hitra koraka i kretnji. Baš onakva kakva je bila i prije tridesetak godina… A um bistar i spreman na šalu i veselje!
Još uvijek vozi svoj omiljeni oldtajmer bicikl iz svoje mladosti.
Kada joj je jednom bio ukraden, nije se ljutila…više se čudila. „Pa tko bi tako stari bicikl ukrao?“ Bicikl je nakon nekog vremena bio uočen i uz pomoć policije vraćen pravoj vlasnici. Ispostavilo se da je počinitelj krađe otac jednog njenog učenika…
„Nije on kriv što mu je otac takav“ rekla je Anka jer je dijete bilo pošteno i nimalo problematično. Kasnije je čak to isto dijete, uz pomoć razreda odvela na maturalac, jer mu ga njegova obitelj to nije mogla priuštiti.
Iako nema mobitel i ne služi se Internetom, djeci kaže: „Ja to nemam. Ali vi morate. Vama će to trebati. Ali nemojte zaboraviti i normalnu komunikaciju sa čovjekom!“
Iako živi sama, Anka je zadovoljna sa svojim životom. Na pitanje kako to da se nije ponovo udala, uz smijeh kaže: „ Mislila sam se ja još udavati; ali vrijeme prolazi, zahtjevi su ti sve veći, a prilika sve manje!“
Zato u Karlovcu ima svoju sestru Milku čiju odraslu djecu Hrvoja i Dubravku kao i unuke Leona i Stelu smatra kao svojim.
Za kraj, izrecitirala mi par izreka na latinskom, ("nek si svatko uzme koju želi") i odjurila veselo u grad.
Iako su joj se trgovci jako sviđali; "ta bili su tako
ljubazni i uvijek nasmijani", njezina starija sestra Milka odigrala je
odlučujuću ulogu da ona postane nastavnica njemačkog. Milka je i sama bila
izvrsni đak, a znatiželjnu i nemirnu
Anku bilo je najlakše zabaviti čitanjem i poučavanjem tog stranog jezika.
I tako u 5. razredu, kada je njemački došao na red,
Anka ga već uveliko čitala i pomalo pisala. Njezin učitelj je bio presretan! A
kada osjetiš da si u nečemu dobar guraš to i dalje…(Mrkobrad Milenko, njezin prvi razrednik bio je uzor mladima i učenici su ga obožavali. I dan danas se znaju naći na kavi i pričati o prošlim vremenima i aktualnim temama.)
Za vrijeme svog studiranja za nastavnika njemačkog jezika dosta je putovala. Bila je to međunarodna razmjena studenata. Tako je Anka posjetila Njemačku, Austriju, Švicarsku… I upijala slike i iskustva sa tih putovanja koje je kasnije, nama učenicima, tako zorno prepričavala.
„Najljepše i najbolje zanimanje je nastavničko zanimanje! Ako djecu cijeniš i poštuješ i djeca daju povjerenje! Treba u razred uvijek doći na vrijeme i sa voljom. I dijete će doći.“
Ta omiljena nastavnica (sada u mirovini) još uvijek je hitra koraka i kretnji. Baš onakva kakva je bila i prije tridesetak godina… A um bistar i spreman na šalu i veselje!
Još uvijek vozi svoj omiljeni oldtajmer bicikl iz svoje mladosti.
Kada joj je jednom bio ukraden, nije se ljutila…više se čudila. „Pa tko bi tako stari bicikl ukrao?“ Bicikl je nakon nekog vremena bio uočen i uz pomoć policije vraćen pravoj vlasnici. Ispostavilo se da je počinitelj krađe otac jednog njenog učenika…
„Nije on kriv što mu je otac takav“ rekla je Anka jer je dijete bilo pošteno i nimalo problematično. Kasnije je čak to isto dijete, uz pomoć razreda odvela na maturalac, jer mu ga njegova obitelj to nije mogla priuštiti.
Iako nema mobitel i ne služi se Internetom, djeci kaže: „Ja to nemam. Ali vi morate. Vama će to trebati. Ali nemojte zaboraviti i normalnu komunikaciju sa čovjekom!“
Iako živi sama, Anka je zadovoljna sa svojim životom. Na pitanje kako to da se nije ponovo udala, uz smijeh kaže: „ Mislila sam se ja još udavati; ali vrijeme prolazi, zahtjevi su ti sve veći, a prilika sve manje!“
Zato u Karlovcu ima svoju sestru Milku čiju odraslu djecu Hrvoja i Dubravku kao i unuke Leona i Stelu smatra kao svojim.
Za kraj, izrecitirala mi par izreka na latinskom, ("nek si svatko uzme koju želi") i odjurila veselo u grad.
Nema komentara:
Objavi komentar