Učitelji - ljudi od kojih se raste

piše: Vladimir Sačarić

Nema sumnje da su učitelji jako važne osobe u životu svakog djeteta.
Njih se sjećamo cijeli svoj život! A najviše se sjećamo onih koji su sa srcem i ljubavlju poučavali.

Rita Pierson (učiteljica s 40-godišnjim iskustvom) kaže:

"Poučavanje i učenje trebalo bi nas radovati. Koliko bi moćan bio naš svijet kad bismo imali djecu koja se ne boje preuzeti rizik, koja se ne boje misliti, i koja su imala uzora? Svako dijete zaslužuje uzora, odrasloga koji od njih nikad neće odustati, koji razumije moć povezanosti, i ustrajava u tome da oni postanu najbolji što mogu postati."

Pogledajte njenu poruku u cijelosti! 

 Nemaju svi dobri učitelji koje ćemo u našem životu sresti učiteljsku diplomu, a ipak u njihovoj se blizini raste!

 "Nema tu neke velike filozofije, lako ih je prepoznati jer se u njihovoj blizini osjećate dobro. Sve je jednostavno i prirodno, prihvaćaju vas takvima kakvi ste, ne postavljaju pitanja od kojih vam je neugodno, i imate osjećaj da ste nekako bolji nego što u stvarnosti jeste. Ako postoji sasvim malo zrnce dobrote u vama, u blizini takvog čovjeka ono kao da se množi, i vi rastete i toplo vam je od tog poticaja koji je više prihvaćanje, nego poticaj."

Lijepo sročen i pogođen tekst slikarice Edit Glavurtić, o ljudima u čijoj se blizini raste pročitajte u cijelosti.

 Do idućeg posta držite se hlada i širite pozitivne vibracije!

Doktorica Senka - intervju

intervju vodio: Domagoj Hruškar
lektorirao: Kristian Pintar

Doktorica Senka Malvić-Petak nam otkriva: kako je to studirati medicinu i je li taj fakultet dobar izbor za studiranje? Koja je uloga medicinske sestre u timu? Kako je to biti majka i liječnica? I na kraju: nekoliko savjeta za buduće brucoše medicine.

Zašto ste uopće  odabrali medicinu kao svoju profesiju?

"Iskreno, ne znam. Kada sam bila u vašoj dobi (u četvrtom razredu srednje škole), odjednom sam shvatila da samo to želim. Jednostavno sam htjela to studirati, ali nisam znala zašto.
No onda su bili drugačiji sistemi školstva - odlični učenici nisu morali polagati maturu. 15. svibnja završila bi škola te si se mogao početi pripremati za prijemni ispit koji je bio 5. srpnja. Učila sam kemiju, fiziku i biologija. 

Kao drugu mogućnost prijavila sam stomatologiju te na PMF-u studij kemije i biologije za profesoricu.

Položila sam prijemni i upisala. A zašto? Jednostavno sam tada osjećala da želim to. Ništa mi drugo nije padalo na pamet. Ranije mi je svašta drugo padalo na pamet, ali kada je trebalo donesti odluku, to sam odlučila."

     Da nije bilo medicine, koji bi bio drugi izbor?

"Prosvjeta – profesorica kemije/biologije/povijesti/geografije. No prosvjete sam se malo dotakla i kad sam bila mladi doktor. Tijekom specijalizacije predavala sam socijalnu medicinu u medicinskoj školi medicinskim sestrama i zubnim tehničarima. Jako mi je bilo neobično što su me zapravo te dvije godine i zvali profesoricom."

     Je li Vam se svidio posao profesorice?

"Jako mi se svidio. Tada sam bila mlada, nadobudna i imala puno vremena budući da još nisam imala djecu. Dobro sam se slagala s tom djecom. Čak smo išli na zajedničko putovanju u Beč i Prag. Bilo mi je dobro, ali poslije su došle obiteljske obaveze."

     Nama laicima, medicinski fakultet se može opisati dvjema riječima: težak fakultet. Jeste li možda imali kakve dodatne aktivnosti?

"Jako malo. Prve dvije-tri godine je to bilo toliko minimalno da na kraju shvatiš da nisi pročitao nikakvu knjigu. No nakon što položiš teške predmete poput fiziologije, anatomije, patologije, lakše ti je. Četvrta i peta godina su lakše godine (tada je fakultet trajao pet godina). Oduvijek sam bila knjiški tip pa sam slobodno vrijeme provodila čitajući, gledajući kazališne predstava i izlazeći van. Imali smo disco zvan „Komo“. Nisam sigurna je li još uvijek postoji na medicinskom fakultetu. Baš gore na Šalati.
Ja sam onda bila student putnik. Često se preko vikenda išlo kući. Putovanja su mi oduzimala podosta vremena, ali bilo je aktivnosti. No ja nisam bila sportski tip. U srednjoj školi sam htjela biti novinar, ali to me je pustilo. Nekako u srednjoj školi svaštariš, ali kada si na fakultetu, on te toliko usmjeri čim uđeš u te vode. Poslije tek shvatiš koliko si drugih stvari u životu mogao radit, a u mladosti ih nisi primjećivao."

     Može li se reći da je medicina dobar izbor u današnje vrijeme?

"Medicina je uvijek dobar izbor, i onda je bila i sada je. Pruža ti sigurnost u životu. Ne znam postoji li neka država gdje ona nije dobar izbor. Danas se mladi više školuju za inozemstvo nego za našu državu. No medicina je uvijek osiguravala posao i egzistenciju. Istina je da je težak studij. No ne samo to, već je to i težak posao jer radiš sa svakakvim ljudima. Isto tako je i vrlo odgovoran posao jer ti si tu da pomogneš čovjeku. Često kada doktor ne pomogne čovjeku nije iz neznanja. To je jednostavno sklop nekih okolnosti, trenutaka, a nekada se ne može ni pomoći . To je težak i stresan posao. Dakle, kada ja radim tu u ambulanti, ja ne mogu otići do tržnice, obaviti nešto za sebe ili za svoju obitelj. Ja moram biti tu. Da ne govorim o dežurstvima (u početku sam dežurala na Hitnoj pomoći). To znači da radiš i dan i noć. Onaj tko je radio noć i tko zna noćni rad, zna koliko je to teško i naporno za organizam. To je težak posao za cijeli život.

Za to valjda moraš biti. I ja sam u počecima razmišljala zašto sam baš to izabrala. Željela sam više biti sa svojom djecom kad su bila mala. Pitala sam se zašto nisam odabrala prosvjetu jer bi tada imala više vremena. A onda shvatim da sam izabrala ono što sam trebala.

Ali ne samo zbog riječi drugih pacijenata, nego zbog toga što se ja tako osjećam."

     Kada ste se odlučili za medicinu u 4.razredu srednje škole, jeste li mogli predvidjeti kako će vam izgledati posao?

"Nisam mogla jer je medicina vrlo kompleksna. Ja radim u ambulanti, neki liječnici su non-stop u operaciji, radiolozi u dijagnostici. Pred kraj fakulteta sam shvatila da je za mene ambulanta."

Imate obitelj ...?

"Imam dva sina i supruga."

    Kako je biti majka, supruga i doktorica? Kako uspijete sve aktivnosti isplanirati?

"To se s godinama uspijeva. Rad u ambulanti mi ipak omogućava da sam dopodne ili popodne slobodna. Noći su mi uglavnom slobodne, osim kada sam radila na hitnoj, ali tada još nisam imala djecu. Uvijek kažem da je kolegicama koja imaju dežurstva još teže nego meni. I moja obitelj i ja naučili smo neki ritam i mislim da se sve složi s vremenom. Možda sa strane vama (mladima) izgleda to previše. Ali vi jeste i trebate biti samo okupirani sobom. A onda kada imaš obitelj paziš, barem mame, da su na prvom mjestu djeca, da su u redu i da ih uspijete „behandlati“. Kako djeca rastu, dolaze neke druge stvari. Volim čitati. No dok su oni bili mladi čitala sam samo o djeci i poslu. A sada kada su oni već veliki, imam vremena i za neku slobodnu literaturu. Uspije se! Organizacija vremena je najbitnija."

    Na poslu je također bitna organizacija vremena. Koliko vam pomaže medicinska sestra?

"Stravično puno! Budući da je moja "stara" sestra (sestra Ružica) otišla u mirovinu, imam mladu sestru Draganu. Ona ide u višu medicinsku i ima malo dijete i obitelj. Jednom je otišla na sat vremena jer je imala ispit i odmah vidiš koliko ti fali, koliko smo povezane. Jako mi puno znači sestra. Mogu se u nju pouzdati. Kad joj kažeš da nešto napravi, ona će to napraviti (kada si ti u ambulanti to je drugačije nego da si na odjelu). Ovdje ti sama sebi čuvaš leđa i nemaš nikoga tko će reći nešto drugačije ili izreći svoje mišljenje. I zato je važno da imaš sestru. Međusobno si čuvate leđa."

     Imate li mogućnost biranja sestre?

"Kada sam bila mlada u sklopu Doma zdravlja, nisam imala tu mogućnost. Ali sada imam!"

Spomenuli ste vašu prvu sestru Ružicu. Ona je pacijentima uvijek bila poznata kao nasmijana i vedra osoba. Možete li nam nešto reći o vašoj višegodišnjoj suradnji?

"To je bilo super. Nas su dvoje u Domu zdravlja stavili zajedno, a mi smo se i znale i otprije. Nas dvije smo radile zajedno 16 godina i baš smo bile tim. Stoga sam u trenutku biranja nove sestre rekla da ne želim raditi s nekim 6 mjeseci, već na dugu turu. Naravno, to čovjek nikad ne može znati. Imale smo jako dobru suradnju, no ona je otišla u mirovinu zbog radnog staža i životne dobi."

    Smatram vas doktoricom koja se voli posvetiti pacijentu...

"To ovisi o tome kakav je tko čovjek. Moraš se naviknuti kada radiš ovaj posao da kada si ti u ambulanti, onda gledam tebe i da ću te riješiti kako treba. A drugi neka čekaju. Da si možeš reći na kraju dana da si ti sve napravio kako znaš i da si po savjesti miran jer, ponavljam, svi doktori su odgovorne osobe."

    Što vas zapravo pokreće i oduševljava u životu?

"Sređen privatni život mi definitivno omogućuje da na poslu budem bolja, no ponajviše moja djeca. Sve žene su u osnovi majke. Čak su mi i pacijenti rekli da imam majčinski odnos.
Mislim da me najviše pokreće obitelj i djeca.

No ipak nekad ne funkcionira sve baš najbolje. Ima i onih žutih minuta kad misliš: tko je sada došao, što je meni ovo trebalo – mogla sam puno drugih stvari u životu radit."

     Što smatrate svojim najvećim izazovom?

"Ima jedna fora još otprije. kada su moji klinci još prije škole gledali crtiće. Kada je nastao neki problem u crtiću (bezizlazna situacija), prijatelj pita prijatelja: "I šta sad?"
A ovaj mu odgovora: "Pa preživimo dalje!"

Mislim da treba živjeti za sad, od dana do dana. Preživi dan onako kako tebi najbolje odgovara.

Nemam ja sad neke velike izazove. Imala sam izazove: završila sam fakultet, završila sam specijalizaciju opće obiteljske medicine i imam obitelj. Te životne izazove sam ostvarila i živim sada to što sam željela. Nije uvijek idealno, ni kod kuće ni na poslu. Ima dana kada ti je pun kufer svega. Sad kada me ti ispituješ, mislim da mi uopće nije loše. Kažu moji dečki: "Joj, mi moramo ići u školu, to je katastrofa!" 
A ja im kažem: "A ja moram na posao." Oni odgovore: "Ma daj, tebi je super na poslu u odnosu na školu!"

Svatko misli da je njemu u ovo vrijeme najteže. Teško je – radi se, a što drugo?"

 Što biste poručili osobama kada misle da su u jednoj bezizlaznoj situaciji?

"Uvijek postoji izlaz. Treba uvijek pozitivno gledati u životu. A ne ono da iz svega vidite nešto crno. Kada se čini da je najgora moguća situacija, izlazi postoje.

Ja znam kada sam isto tako mislila. Krenula sam u zakup (ordinacije), a bila sam trudna s drugim djetetom. Trebala sam naći nekoga za zamjenu, a nije baš bilo doktora. Uvijek ih je teško naći. A onda se u jednom danu tako poklopila situacija da sam našla super zamjenu. 
Vjerojatno ljudi imaju teže situacije, ali uvijek postoji rješenje."

Ima li neka strast koja vam pomaže da prebrodite manje lijepe situaciji u životu?

"Mislim da sama sebi pomažem. To nisu nekakvi hobiji, već je jednostavno stvar u mojoj glavi. Uvijek je stvar  u tvojoj glavi."

 SAVJETI DOKTORICE SENKE ZA BUDUĆE BRUCOŠE MEDICINSKOG FAKULTETA

Na medicini je potrebno jako puno rada.
Kao prvo, moraš imati inteligenciju. Kao drugo, nemoj se previše oslanjati na svoje intelektualne sposobnosti jer znam puno ljudi koji su bili inteligentni, a medicinu nikad nisu završili.
Bitno je reći da neke predmete jednostavno moraš učiti, kao na primjer anatomiju i fiziologiju.

Jedan je kolega rekao na kraju fakulteta: "Znate li što je najteže na ovom fakultetu položiti? Prijemni!"

I danas i prije, jako se malo učenika medicinske škole upisuje na fakultet, jer imaju puno više prakse. Dok učenici gimnazije imaju sva tri važna predmeta na medicini sve četiri godine, a to su biologija, kemija, fizika.
 

Bitno je još imati neko društvo, klapu koji te guraju. Ako si sam, onda se izgubiš.

Moraš imati nekoga po kome se možeš ravnati. Mislim da je to bitno.

  Kad završiš fakultet (šest godina), onda ideš na staž. 

  On traje godinu dana i ti uvijek pored sebe imaš nekog liječnika koji ti       pomaže. 

  Usprkos tome što si završio medicinu i što si pun nekih informaciji, ti se   teško možeš snalaziti u interakciji s pacijentom. Tada moraš naći bolnicu.   Poslije toga imaš pripravničku knjižicu da si to obišao te tada polažeš državni ispit. 

 Kada položiš državni ispit, tek si onda liječnik koji može tražiti posao i samostalno raditi.

Koju specijalizaciju dobiješ, to ovisi o mjestu gdje si se zaposlio, te što će tamo tražiti. Oni šalju ponudu u ministarstvu, a ministarstvo ju odobri ili ne odobri. Sve ovisi koliko, gdje i kakvih specijalista nedostaje. 

Budućim brucošima medicine, puno sreće!

Senka Malvić-Petak, dr.med.

Mijenjate li doktora?

piše: Vladimir Sačarić

 Srela se dva prijatelja i jedan upita ovog drugog:
"Čujem da imaš problema sa srcem? Jesi li išao svome doktoru?"
"Jesam!"
"I što ti je rekao?"
"Da moram promjeniti način ishrane, da moram izbaciti roštilj i masnu hranu, da moram ostaviti pivo i rakiju i preći na vodu. Još mi je rekao da moram prestati gledati Ligu prvaka i izbjegavati bilo koji uzrok živciranja. Drugim rječima, ispada da bih trebao u potpunosti promijeniti svoj način života!"
"I što si odlučio?"
"Promijeniti ću doktora!"

Znam, neki mi čitatelji neće vjerovati, ali postoje liječnici koje ni slučajno ne želite mijenjati i kod kojih je posve ugodno doći.
Kod njih vas nije sram što ste se, eto razboljeli ili što u stanu kad nešto padne, padne baš na vašu ruku. (Ok, nije baš preporučljivo da svaki puta nasmješeni ponosno ulazite u ordinaciju sa visoko podignutim zamotanim prstom. Moglo bi se pogrešno protumačiti. Osobito, ako ste ozlijedili srednji prst.)

Da, postoje liječnici kod kojih se ne čeka (iako naručeni) par sati u čekaonici.
To su liječnici koji su u dobrom odnosu sa svojim (medicinskim) sestrama i koji su tu radi nas - njihovih pacijenata!

Takvima nije problem saslušati pacijenta 10-15 minuta, bez istovremeno ispisivanja kartona drugih pacijenata i uletavanja "padobranaca" sa vezom, pa zatim oni bez veze...

Naravno da postoje takvi liječnici! Nisu mit! Čak se znaju i našaliti!

Kako ćete ih prepoznati? Vrlo lako!

Oni vas gledaju u oči i ne govore s visoka dok slušaju vaš razlog dolaska. Ne pitaju tko je kriv, već kako se to desilo, kad se pojavite lakše ozlijeđeni i smeteni iz prometne nezgode.
Ne spuštaju vam temperaturu tako što se proderu: "SESTROOO!", pa se od toga smrznete i vi i sve sestre na odjelu, već mirnim glasom, telefonom pozovu svoju suradnicu.
Oni ne kažu sa vrata: "Opet VI!?", (ovo se ne mora glasno reći. U pogledu se može osjetiti.) već vas staloženo, pa čak i vedro pozdrave!

Jedna od tog "čudnog soja" liječnika je i doktorica Senka Malvić-Petak.

U našem slijedećem postu pročitajte intervju sa njom i saznajte;

- Kako je to studirati medicinu i je li taj fakultet dobar izbor za studiranje?Koja je uloga medicinske sestre u timu? Kako je to biti majka i liječnica? Nekoliko savjeta za buduće brucoše medicine...

Svatko daje ono što nosi u srcu - priča

piše: Vladimir Sačarić


Ne znam odakle je i tko je napisao ovu priču.

Ali mislim da najbolje opisuje ljude o kojima mi pišemo...

Jednoga dana, jedan bogataš dade kutiju punu bezvrijedne starudije jednom siromahu.
Siromah uze kutiju, nasmija se i ode.
Malo podalje isprazni kutiju, očisti je i napuni poljskim cvijećem.

Vrati se do bogataševe kuće i vrati mu njegovu kutiju.
Bogataš se začudi i reče: “Zašto mi daješ cvijeće, kad sam ja tebi dao smeće?

A siromah mu odgovori: „Svatko daje ono što nosi u srcu.“

Zanimljiva psihologija

Piše: Domagoj Hruškar
Lektorirao: Kristian Pintar

Jedna od danas najzastupljenijih prirodnih znanosti je psihologija. Psihologija se smatra studijom duha ili duše. Ona proučava psihičke procese u koje se ubrajaju razmišljanja, osjećaji (emocije) i motivacije. Isto tako se dijeli na mnoge grane kao što su psihometrija, socijalna psihologija, eksperimentalna psihologija, psihologija sporta … 

Nadam se da mi psiholozi neće zamjeriti ako budem toliko slobodan da u korist ovog posta dodam još jednu granu, a zvala bi se zanimljiva psihologija. Predaje ju moja profesorica, ujedno i psihologinja škole, Marina Jurušić. Ta dva školska sata u tjednu osjećam se opušteno, zainteresirano i motivirano. Iako profesorica kaže da nije ni razmišljala o tome da će postati profesorica, meni izgleda kao rođena s talentom za podučavanje drugih.

Kao što se meni iz njenih predavanja psihologija svidjela, isto tako ju je i ona zavoljela tijekom srednje škole. Usprkos velikoj tremi, upisala je studij u Zagrebu i otkrila jednu važnu stvar, a to je da se izlaganje pred drugima može uvježbati. No, jednako tako važna stvar je uživati u poslu. Nema svaka osoba privilegiju da sa zadovoljstvom obavlja svoje radne zadatke. Profesorica najviše uživa u komunikaciji s učenicima kao i općenito u radu u nastavi.

Uz to, što joj je znanje veliko, komunikacija s učenicama joj je prisna, otvorena s dozom humora. Smatram da je humor izuzetno bitan u nastavi jer ''razbija'' suhoparno gradivo koje učenike čeka svaki dan. Naravno, svaki sat treba i pomno organizirati. Spomenula mi je da joj je organizacija vremena bila od velike važnosti i tijekom studiranja. Iako se tijekom radnog dijela tjedna u Zagrebu nije zabavljala zbog fakulteta, preko vikenda nikako nije propuštala odlazak u Bjelovar na druženje i zabavu.

Nakon završetka studija psihologije, zaposlila se u četiri bjelovarske škole kako bi popunila satnicu. Početak na svakom novom putu je težak i pun prepreka. No uz iskustvo s anketiranjem ispitanika za razne tvrtke i uz pomoć kolega svladavala je sve ono što je bilo potrebno.

Danas profesorica radi pola radnog vremena u školi, a pola kao stručni suradnik psiholog.

Uz onaj lijep dio posla, susreće se nažalost s puno ružnih događaja. Kako ona kaže, svaki takav događaj je izazov za sebe. No ipak su joj najgore situacije kada je ugroženo zdravlje i život učenika. Unatoč tome što takve situacije zahtijevaju puno energije, prof. Marina mora i održavati nastavu svaki dan. Jedan od njenih ciljeva je da pronađe način kako bi zainteresirala učenike za njen predmet. I to je jedan veliki izazov. Usprkos tome što je psihologija općenito zanimljiva i intrigantna, svaka osoba je različita.

Da bi bilo što manje učenika kojima se ne sviđaju njena predavnja, način i tijek predavanja profesorica voli prilagoditi slušateljima, njihovom trenutnom raspoloženju i motivaciji jer kako ona kaže: „Samo tako će poruka koju želim prenijeti stići do njih.“

S obzirom da pišem ovaj post o profesorici Marini, smatram ju uspješnim i zanimljivim govornikom koji zna kako zainteresirati publiku. To bi bila jedna od najbitnijih osobina jedne osobe koja javno nastupa. Isto tako, složio sam se s profesoricom da govornik treba znati procijeniti prati li ga publika, tj. da svjesno prati reakcije publike. Ne kaže se bezveze da tijelo nikad ne laže. 

- Što biste rekli svakom čovjeku koji ima san, a još ga nije ostvario?

    “ Snovi nas pokreću i omogućuju nam da njihovim ostvarivanjem i mi idemo naprijed. Bolje je pokušati ostvariti snove pa makar žalili zbog neuspjeha, nego jednog dana žaliti za propuštenom prilikom.“

Snovi se ostvaruju. Bez takve mogućnosti priroda nas ne bi ''prisiljavala'' da ih imamo. Isto tako i profesorica ima neostvarene snove (poput putovanja domovinom i svijetom) za koje se nada da će ih ostvariti.  

Kada je bila dijete, sanjala je o tome kako će upoznati nekog poznatog glumca ili pjevača. No, sada se promjenila situacija. Ona kaže: „Danas, moram priznati, razmišljam o tome kako bi bilo da upoznam npr. Freuda jer imam neka neodgovorena pitanja na koja bi voljela čuti njegov odgovor. Volim upoznavati ljude koje ulaze u moj život sada i koji su mi nadohvat ruke, iako to možda  nisam planirala. Svaka nova osoba u mom životu ostavi neki novi trag koji me oblikuje kao ličnost.“

Naglasila je da joj rad s djecom, ali i svaka nova generacija učenika pomažu upoznati samu sebe. Nadam se da će i naš blog ostaviti jedan pozitivan trag u njenom sjećanju.

Na kraju, moja draga profesorica poručila je dvije stvari:
„Ne čini drugome što ne želiš da čine tebi.“
„ Prije nego što doneseš važnu odluku dobro razmisli o svim mogućim rješenjima jer često vidimo samo jedno rješenje i tako donesemo krivu odluku.“

Knjižničar Vojo

Piše: Vladimir Sačarić
Lektorirao: Kristian Pintar

Jedna od rijetkih osoba koju kandidiram za našu klasu 'Mentor', rijetko se osmjehuje, a radi u bjelovarskoj gradskoj knjižnici (Narodna knjižnica "Petar Preradović").

Iako škrta osmjeha, njegov samouvjeren i ozbiljan stav ulijeva povjerenje.
Danas pričam o poznatom Bjelovarčaninu, gospodinu Vojislavu Tomaševiću.

Da bih se prisjetio našeg prvog susreta, moram posegnuti u prošlost, točnije u 1983. godinu.

Bio sam u prvom razredu srednje škole i bila je zima... Nisu tada zime bile kao danas, malo pada snijeg, pa tri dana proljeće, pa opet pada snijeg…

U to vrijeme kad bi u studenom zapao snijeg, ostajao bi sve do sredine travnja!

I to onaj duboki, škripavi, a na putu utaban i čvrst, izvrstan za sanjkanje i klizanje u glatkođonim cipelama.

Iako bih svaki dolazak do škole iskoristio za isprobavanje glatkoće svojih potplata, taj dan se nisam zaletavao na zaleđene dijelove staze - bio sam zabrinut.

Bio sam zabrinut jer sam kasnio s povratom knjige u knjižnicu, a nisam znao što se događa onima koji kasne. Bila je to moja prva posuđena knjiga iz gradske knjižnice.

 Iskustvo iz osnovne škole bilo je loše! Tamo je otkačeni knjižničar za svako zakašnjenje udarao žig s datumom o dlanove učenika. Koliko dana kasniš, toliko puta dobiješ žig o dlanove!
Dobro, bilo je i neke koristi od toga. Ako je taj dan učiteljica pitala zna li netko koji je današnji datum, ti si znao. Imao si ga napisanog na ruci… I to više puta!

Brinuo sam se jer sam razmišljao slijedeće: „Ako osnovnoškolac u školskoj knjižnici za zakašnjenje dobije žig po rukama, što li tek rade srednjoškolcu? I to u gradskoj knjižnici?! Možda ga dobije na čelo! U redu je da kasnim jedan dan pa dobijem jedan žig - on bi se još mogao sakriti pramenom kose, ali ja kasnim pet dana!

Bit ću kao poštanska marka na pismu što se vraća iz Amerike!“

„Kako ću takav u školu? Najbolje bi bilo da me još i Ančica takvoga vidi!

(Ančica - djevojčica iz susjednog razreda i moja simpatija.)“

I tako stigoh teška i olovna koraka u knjižnicu i skrušeno stadoh pred gospodina Voju, visokog knjižničara, kao pred glavnog suca na prijekom sudu.

„Malo kasnimo“, kaže. Zatim razduži knjigu pa upita: „Što ćeš sada posuditi?“

„Pa, pa…“ uzmucam se ja (još uvijek u čudu što nema nikakve kazne) „nešto po vašoj preporuci!“

I od tada pa tijekom cijele srednje škole, kad god ne bih imao inspiraciju što posuditi, prepustio bih se Vojinom izboru. I ne bih pogriješio!

Naravno, on bi uvijek prije preporuke naslova malo propitivao što volim, jesam li za akciju, krimić, putopis ili sam za neko filozofiranje.

I dan-danas, taj knjižničar ozbiljna, ali ugodna glasa, dijeli savjete ljubiteljima knjige!

Iako na pragu šezdesete, za njega kao da je vrijeme stalo prije desetak godina. Vjerojatno je taj njegov markantni izgled kao i načitanost  razlog što ga sve više za preporuku što čitati, okružuju zrele gospođe napudrana lica! :))

Istina, 80% korisnika knjižnice su žene, a gospodin Vojo je svima na usluzi.

A malo je nedostajalo da završi u posve drugom zanimanju!

Na svu sreću, bio je samo godinu i pol u Sarajevu u podoficirskoj školi. Iako mu je lijepo stajala uniforma, shvatio je da to nije za njega. Vratio se u Bjelovar i tu završio Ekonomsku školu.
Kako kaže, posve slučajno je postao knjižničar.
Radio je samo nekoliko dana u ekonomskoj struci i ugledao natječaj za rad u knjižnici, točnije u bibliobusnoj službi!

Bila je to 1975. godina, slušao se rock. Vrijeme sastava The Beach Boys, Srebrna krila,  Radio Luxemburga. Izlazilo se u „Zvijezdu“ i baštu „Gradske kavane“, „Stari kotar“...

Smatra da su mladi tada lakše ostvarivali komunikaciju nego što to čine danas. Momak bi prišao stolu s djevojkama, zamolio za ples i u plesu razmijenio sve bitne podatke s djevojkom. „Ma kakav Facebook!? To je bio face to face pristup!“ :))

U ugodnom sjećanju iz ekonomske škole mu je profesorica Radojka Abramović. Ona ga je usmjerila ka čitanju. Tako je i zavolio knjige. Možda se zato i tako dobro snašao u ovom 'slučajnom' zanimanju.

Iako je pročitao jako puno knjiga, od pisaca su mu se svidjeli Zvonimir Majdak, Momo Kapor, Goran Tribuson… A svojevremeno je iščitavao memoare Tita, Musolinija, Eve Braun, Clintona i mnoge druge.

Sada čita najviše krimiće i ljubavne romane.
Uzrok tomu je već spomenuta ženska populacija korisnika knjižnice, za koju se valja pripremiti!

Na upit što bi mladima preporučio za čitanje, izdvaja djela Mire Gavrana, Ante Tomića i drugih suvremenih hrvatskih pisaca.

Svjestan koliko je neposredna komunikacija važna u poslu jednog knjižničara, Vojo joj pristupa na svoj opušteni, ali ozbiljan način, a za život kaže:

Bečka škola među slasticama

Piše: Vladimir Sačarić
Lektorirao: Kristian Pintar

Vjerujem da ste doživjeli nešto ovakvo:

Nađete se u kafiću s društvom i dok čekate da vas netko posluži zapazite kako se prema vama zagledao izgledom opak mladić. Krajičkom oka primjećujete da se kreće u vašem smjeru. Iako je gužva, on to čini s lakoćom. Vrlo kratka frizura, nabildane ruke i torzo su kao propusnica. Svi mu se sklanjaju sa puta. Na majici natpis u stilu: "Crazy man" i slika nekog bića iz filma "Alien".

I dok u sebi govorite: "Daj Bože da prođe dalje, daj Bože da prođe dalje od mene..." tip se zaustavlja baš ispred vas. Hladnim se pogledom zagleda u vaše oči i ozbiljnim glasom upita: "Što ćeš?"

Tek na njegov drugi upit shvaćate - pa to je konobar lokala! Vjerojatno ne treba spomenuti da je dotični subotom i izbacivač u istom kafiću. A po njegovom pristupu i držanju zaključujemo: njemu je subota svaki dan! :)


 
Iako je Bjelovar poznat po brojnim kafićima, priznajem da se najradije s društvom nalazim u Kavani "Zagorje".

Tri su razloga za to.
Prvi: to je jedna ugodna i mirna nepušačka zona.
Drugi: rade dobre kolače.
I treći, a za ovaj blog najznačajniji: usluga koju ćete tamo dobiti je vrhunska!

Već na samom ulasku, kao i kasnije na odlasku, veselo vas pozdravljaju djelatnici, čije glave izviruju iza staklenih vitrina. Jedan je u žurbi sa sladoledom za salu, drugi ubacuje svježe mirisne kremšnite na policu, a treća je gospođa što upravo isporučuje tortu u obliku šišmiša (baš je danas jednom malom Batmanu rođendan).

Za razliku od nabildanog momka s početka ove priče, ovdje će vas poslužiti uistinu pravi konobar. Neću sada dramatizirati i reći kolika je to razlika! Reći ću samo da kada vas posluži pravi konobar, poslužio vas je veleposlanik ugostiteljstva. Takozvana "Bečka škola"!

 U kavani "Zagorje" možete vidjeti primjer bjelovarske "Bečke škole" ugostiteljstva.
Najstariji među njima je gospodin Mirko Kozić.

Taj krupni 53-godišnji vječno nasmiješen čovjek, uistinu je veleposlanik svojeg zanimanja.
Susretljivost mu je najvažnija:
"Bez obzira na izgled gostiju, bilo čizma ili cipela, kravata ili obična odjeća - gost je gost!"

O struci i odnosu prema gostima najviše je naučio u nekadašnjem "Motelu" na Križevačkoj cesti.
Gospodin Šegović - njegov prvi poslovođa i učitelj zanata, profesor ugostiteljstva Krneta, a kasnije i gospodin Trnski, ostavili su snažan utjecaj na njega.
Sjeća se Mirko dobro svoje prakse. Za početak je samo otvarao vrata i nasmiješen govorio "Dobar dan, izvolite!"
I pazio kakvo je vani vrijeme! Ako počne kiša, trk po suncobran (tada su bili manji nego što su danas) i na parkiralište pred gosta! Gost je kralj! A kraljevi ne kisnu, zar ne?

Bile su to osamdesete godine prošlog stoljeća. Vrijeme velikih šumarskih večeri, ribičkih zabava, svečanih proslava Dana žena i brojnih drugih fešta i banketa.

Iskusio je Mirko i kako je to biti privatnik u socijalističkom dobu. Pet godina je radio (1984.-1989.) zajedno sa svojim šogorom. Imali su kafić "Flamengo". To je bio tada jedan od rijetkih privatnih lokala u koji su zalazili za vrijeme svojih izlazaka i vojnici tadašnje JNA.
Iz tog doba, a i kasnije u svojem radu nije imao neugodnih iskustava sa gostima. Nikavih većih opijanja i razbijanja, a policija nikada nije pozivana. Sve eventualne nesuglasice, pogreške i kritične situacije, a koje su u ovom poslu moguće (zagorjelo jelo, konobaru ispadne piće ili se gostu pričini da je njegov kolač manji nego prije nekoliko dana) rješavao je susretljivošću i razumijevanjem želja gostiju.

"Gost ne smije osjetiti naše razočaranje, uvrijeđenost, već samo vidjeti naš radostan pogled. A to možete samo ako volite svoj posao!" kaže Mirko.

Poznato je da se ovaj posao radi praznikom i vikendom, pa je česta odvojenost od obitelji.
Mirko to nadoknađuje šetnjom sa svojom suprugom u prirodi. Opuštaju ga lijepi vidikovci i priroda uz neku rijeku ili jezero.

Na kraju našeg razgovora, mladima koji razmišljaju za što se školavati, što biti u životu, poručio je :

"Iskoristite trend globalizacije, pristupačnost napredne tehnologije (pametni mobiteli, računala, društvene mreže, internet ) kako bi došli do pravih informacija. Tada zavirite u svoje srce i prepoznajte što je za vas najbolje. 
Jer ako vam srce to neće reći, a tko će?"

Profesor s osmijehom na licu ( II.dio )

piše: Domagoj Hruškar

Male tajne velikog majstora

..."Poznavanje stranih jezika je od velike koristi u današnje vrijeme. Treba ih znati što više!"...
Mario je skrenuo pažnju da su mladi bez znanja jezika zakinuti za mnoge mogućnosti koje im se nude. ..."Počevši od raznih stipendija koje za uvjet postavljaju vladanje određenim jezicima, preko ugodnih i bezbrižnih putovanja, pa sve do vještog i preciznog iznošenja ideja, misli i stavova u kontekstu internacionalne komunikacije."...

 No, za znanje stranih jezika potrebna su nam edukacijska predavanja. Zato smo pitali Maria kako se on priprema za predavanja, te koje kvalitete jedan uspješan predavač treba imati.

- Kako se pripremate za svakodnevna predavanja u školi, ali i izvan škole? Na što obraćate posebnu pozornost tijekom pripreme za nastup ispred publike?

..."Pazim da pred svoje učenike raznih dobnih skupina, dođem nasmiješen i da sakrijem umor. Isto tako, trudim se osmisliti teme, koje će biti dovoljno intrigantne i potaknuti ljude na komunikaciju i iznošenje vlastitih mišljenja i iskustava o temi. Pazim da ih ne povrijedim nekim prestrogim komentarom, jer nikada ne znate, što stoji iza nečijega određenog raspoloženja ili pogreške. Uglavnom, trudim se biti koncentriran na ono što mi ljudi govore i reagirati na zanimljiv i primjeren način. U glavi imam ciljeve koje moram postići, ali svjestan sam da do njih vodi više različitih puteva i da se može dopustiti dosta fleksibilnosti. U ostalome sam dosta opušten, ne volim prestroga planiranja, formalnost u nastupu, vjerujem u sebe, svoje znanje i svoju strpljivost u objašnjavanju."...

- Koje kvalitete uspješnog  i zanimljivog govornika smatrate posebno važnim ?

..."Meni je najvažnije da govornik suvereno vlada temom koju iznosi, da ga dobro čujem i razumijem. Volim jasno iznošenje problema i spremnost na reagiranja iz publike. Osjetljiv sam na sintaktičke nedostatke i loš naglasak, a puno je onih koji se obraćaju drugima, a da uopće ne vladaju dobro svojim jezikom. Cijenim i inteligentan humor, kao začin u prezentaciji i govoru. Od sporedne važnosti su mi aspekti neverbalne komunikacije. Često, na primjer, prekrižim ruke na prsima, što bi stručnjaci vjerojatno protumačili kao signal distanciranja od teme, ili neke bahatosti i hladnoće, a meni je to, odgovorno tvrdim, samo jedna opuštena poza, u kojoj itekako, sa zanimanjem i bez udaljavanja, slušam svoje sugovornike. Ne vjerujem baš u sve te interpretacije govora ljudskoga tijela."...

„Što bismo bez snova?“

  

Snovi, snovi... Ja ih imam! Hehe! Mah, svi ih imamo! Pitao sam i Maria isto pitanje.

- Imate li još neke neostvarene snove?

..."Naravno, što bismo bez snova? Vjerujem da su oni između ostaloga jedno divno utočište. To je jedan paralelni svijet, u koji imamo privilegij pobjeći, kada je stvarnost dosadna, ružna ili bezizgledna. Smatram i da ima snova, koji su sasvim lijepi i kada se ne ostvare. A nekima je i bolje da ostanu neostvareni."...

Uvijek sam se pitao kako ostvariti svoje snove. Čak sam i pretraživao po internetu. Vjerujte mi, tekstovi naslovljeni poput „Sedam koraka do ostvarenja svojih snova“ ili „Nakon mjesec dana postanite ono što želite“ neće vam pomoći. Ali sam zaključio tri stvari i njih se pokušavam držati. Prva i najbitnija stvar je da imaš srce! Druga stvar je da u svakom trenutku možeš žrtvovati to što jesi, za ono što želiš biti. Zapamtite ovo! A treća stvar bi bila, da je bol privremena. Možda će trajati minutu, dan ili čak i godinu, ali postupno će proći i nešto durgo će zauzeti njeno mjesto. No, ako odustaneš, trajati će zauvijek.

Poznati američki kauboj Will Rogers jednom je rekao: „Znaš li šta je tvoj problem u stvari? Tvoj problem je da nisi vidio dovoljno filmova - sve moguće životne zagonetke su već riješene u filmovima.“ 

I Maria smo pitali za film koji bi nam pomogao u nekim životnim situacijama.

- Koji bi film svi trebali pogledati?

..."Od srca preporučujem, sada već nešto stariji, francuski film „Skriveno“ austrijskoga redatelja Michaela Hanekea. Taj čovjek me uvijek iznova oduševi preciznošću svoga redateljskog pristupa. Vidjet ćete koliko je maestralan u seciranju svega onog što se skriva iza prekrasnih fasada, iza kojih potiskujemo svoje laži, greške i nemire."...

Često se poistovjećujemo, te želimo živote slavnih i poznatih. Isto tako, sigurno bi ih željeli upoznati bar na par trenutaka. No, Mario nam je rekao nešto zanimljivo o toj temi.

- Ako biste mogli upoznati jednu osobu (živuću ili neživuću), koja bi to osoba bila?

..."Ako govorimo o poznatima i slavnima, vjerujem da je dovoljno upoznati njihov rad i djela. To je, osim toga, nešto čime se ljudi voljno javno predstavljaju i putem čega žele da ih upoznajemo. Puno je ljudi kojima se divim, jer su ostvarili mnogo u onome čime se bave, ili čime su se bavili. Ne znači, naravno, da bih ih nužno upoznavao u stvarnosti, pogotovo ne na neki umjetan i nespontan način. Sva moja najdraža poznanstva dogodila su se spontano i slučajno i to je po meni jedini ispravan i logičan put."...  

„Join the club and hit the road.“

  

Svatko bi trebao imati svoj moto u životu, koji bi trebao imati čvrstu motivacijsku ulogu.

Složio bih se s profesorom da se mota mijenjaju i prirodno je da ih se držimo, ovisno o iskustvima koja nas snalaze. No, ipak mi je priznao da se jednog trenutno čvrsto drži: Live and let live! Spomenuo je i citat iz filma Forrest Gump: „Run, Forrest, run!“ 
Kada smo već kod Forresta, preporučujem da pogledate taj film! Klasik!

- Na kraju intervjua, morao sam upitati Maria koji je najbolji savjet koji je dobio ili pročitao?

..."Ne čitam savjete zato, što ih baš i ne tražim - najčešće samo gledam i pokušavam zaključiti sam. Možda je to najbolji savjet: promatraj i vidi sam. Uči na greškama."...

Stojim iza svojih riječi te mislim da je Mario izuzetna osoba, koja svojim javnim nastupima, zaslužuje da dobije priznanje za svoj rad.

Svakom čovjeku koji ima san, a još ga nije ostvario potspisujem Marieve riječi: „Join the club and hit the road.“ ... Ili možda ipak da se upita: „Jesi li siguran da to doista želiš?“