Knjižničar Vojo

Piše: Vladimir Sačarić
Lektorirao: Kristian Pintar

Jedna od rijetkih osoba koju kandidiram za našu klasu 'Mentor', rijetko se osmjehuje, a radi u bjelovarskoj gradskoj knjižnici (Narodna knjižnica "Petar Preradović").

Iako škrta osmjeha, njegov samouvjeren i ozbiljan stav ulijeva povjerenje.
Danas pričam o poznatom Bjelovarčaninu, gospodinu Vojislavu Tomaševiću.

Da bih se prisjetio našeg prvog susreta, moram posegnuti u prošlost, točnije u 1983. godinu.

Bio sam u prvom razredu srednje škole i bila je zima... Nisu tada zime bile kao danas, malo pada snijeg, pa tri dana proljeće, pa opet pada snijeg…

U to vrijeme kad bi u studenom zapao snijeg, ostajao bi sve do sredine travnja!

I to onaj duboki, škripavi, a na putu utaban i čvrst, izvrstan za sanjkanje i klizanje u glatkođonim cipelama.

Iako bih svaki dolazak do škole iskoristio za isprobavanje glatkoće svojih potplata, taj dan se nisam zaletavao na zaleđene dijelove staze - bio sam zabrinut.

Bio sam zabrinut jer sam kasnio s povratom knjige u knjižnicu, a nisam znao što se događa onima koji kasne. Bila je to moja prva posuđena knjiga iz gradske knjižnice.

 Iskustvo iz osnovne škole bilo je loše! Tamo je otkačeni knjižničar za svako zakašnjenje udarao žig s datumom o dlanove učenika. Koliko dana kasniš, toliko puta dobiješ žig o dlanove!
Dobro, bilo je i neke koristi od toga. Ako je taj dan učiteljica pitala zna li netko koji je današnji datum, ti si znao. Imao si ga napisanog na ruci… I to više puta!

Brinuo sam se jer sam razmišljao slijedeće: „Ako osnovnoškolac u školskoj knjižnici za zakašnjenje dobije žig po rukama, što li tek rade srednjoškolcu? I to u gradskoj knjižnici?! Možda ga dobije na čelo! U redu je da kasnim jedan dan pa dobijem jedan žig - on bi se još mogao sakriti pramenom kose, ali ja kasnim pet dana!

Bit ću kao poštanska marka na pismu što se vraća iz Amerike!“

„Kako ću takav u školu? Najbolje bi bilo da me još i Ančica takvoga vidi!

(Ančica - djevojčica iz susjednog razreda i moja simpatija.)“

I tako stigoh teška i olovna koraka u knjižnicu i skrušeno stadoh pred gospodina Voju, visokog knjižničara, kao pred glavnog suca na prijekom sudu.

„Malo kasnimo“, kaže. Zatim razduži knjigu pa upita: „Što ćeš sada posuditi?“

„Pa, pa…“ uzmucam se ja (još uvijek u čudu što nema nikakve kazne) „nešto po vašoj preporuci!“

I od tada pa tijekom cijele srednje škole, kad god ne bih imao inspiraciju što posuditi, prepustio bih se Vojinom izboru. I ne bih pogriješio!

Naravno, on bi uvijek prije preporuke naslova malo propitivao što volim, jesam li za akciju, krimić, putopis ili sam za neko filozofiranje.

I dan-danas, taj knjižničar ozbiljna, ali ugodna glasa, dijeli savjete ljubiteljima knjige!

Iako na pragu šezdesete, za njega kao da je vrijeme stalo prije desetak godina. Vjerojatno je taj njegov markantni izgled kao i načitanost  razlog što ga sve više za preporuku što čitati, okružuju zrele gospođe napudrana lica! :))

Istina, 80% korisnika knjižnice su žene, a gospodin Vojo je svima na usluzi.

A malo je nedostajalo da završi u posve drugom zanimanju!

Na svu sreću, bio je samo godinu i pol u Sarajevu u podoficirskoj školi. Iako mu je lijepo stajala uniforma, shvatio je da to nije za njega. Vratio se u Bjelovar i tu završio Ekonomsku školu.
Kako kaže, posve slučajno je postao knjižničar.
Radio je samo nekoliko dana u ekonomskoj struci i ugledao natječaj za rad u knjižnici, točnije u bibliobusnoj službi!

Bila je to 1975. godina, slušao se rock. Vrijeme sastava The Beach Boys, Srebrna krila,  Radio Luxemburga. Izlazilo se u „Zvijezdu“ i baštu „Gradske kavane“, „Stari kotar“...

Smatra da su mladi tada lakše ostvarivali komunikaciju nego što to čine danas. Momak bi prišao stolu s djevojkama, zamolio za ples i u plesu razmijenio sve bitne podatke s djevojkom. „Ma kakav Facebook!? To je bio face to face pristup!“ :))

U ugodnom sjećanju iz ekonomske škole mu je profesorica Radojka Abramović. Ona ga je usmjerila ka čitanju. Tako je i zavolio knjige. Možda se zato i tako dobro snašao u ovom 'slučajnom' zanimanju.

Iako je pročitao jako puno knjiga, od pisaca su mu se svidjeli Zvonimir Majdak, Momo Kapor, Goran Tribuson… A svojevremeno je iščitavao memoare Tita, Musolinija, Eve Braun, Clintona i mnoge druge.

Sada čita najviše krimiće i ljubavne romane.
Uzrok tomu je već spomenuta ženska populacija korisnika knjižnice, za koju se valja pripremiti!

Na upit što bi mladima preporučio za čitanje, izdvaja djela Mire Gavrana, Ante Tomića i drugih suvremenih hrvatskih pisaca.

Svjestan koliko je neposredna komunikacija važna u poslu jednog knjižničara, Vojo joj pristupa na svoj opušteni, ali ozbiljan način, a za život kaže: