"Djevojčica" iz apoteke u novom centru grada

piše: Vladimir Sačarić

 Ljudima nije ugodno u gužvi. Osobito, ako su na mjestima gdje se ljudi druže zbog zdravstvenih tegoba.

Čini ih nervoznim, ljutim, a često i nedruželjubivim.
Tako je bilo i taj dan u apoteci novom (srednjoškolskom) centru grada. Stajao sam negdje treći u redu i slušao s prednje strane šmrcanje noseva, a sa stražnje strane ritmično kašljucanje koje se čas smanjivalo, da bi se u idućem intervalu pojačalo.

 I svaki put kad bi se ta osoba nakašljala, imao sam osjećaj kao da mi se sve više približava i kašljajući poručuje; "...ja sam bolestan, a vidim ti nisi, evo i tebi malo, kah, kah!"

Ispred apotekarice na redu je bila jedna bakica, koja je sporim kretnjama iz svog cekerčića na pult stavljala, čini se sve recepte što joj je u životu neki liječnik prepisao.
Malo se dvoumeći da li da pokaže i onaj što joj je jednom neki vidar prepisao (četrdesetprve, kada je uganula nogu bježeći od njemačke vojske), rekla je:

"Vi to sada pregledajte i vidite koji recept još vrijedi, djevojčice!"

Na to "djevojčice" svi smo se nasmiješili i pogledali. Tada sam prvi puta malo bolje pogledao tu djelatnicu za pultom. Mladolika, pristala gospođa u najboljim godinama koje ne naginju na ono "djevojčice", ali osmijeh kojim je usluživala bakicu i kasnije nas ostale, jest bio osmijeh uslužne i vesele djevojčice.

Taj osmijeh je pratila mimika lica i govor cijelog tijela. Oči su sa zanimanjem pratile svaki pokret kupca, kimanjem glave je potvrđivala izneseni zahtjev. Na kraju kada bi opisivala način primjene nekog lijeka, npr.: "tablete pijete dva puta dnevno, sa malo vode", rekla bi to na takav način, koji kada bi ga se kasnije pri korištenju lijeka kupac sjetio; tableta bi gotovo sama skliznula niz grlo i bez vode! :)

Da, bio je to melodičan i prijateljski glas koji bi svatko poslušao!

Stoga gospođi Božici, iz apoteke u novom centru grada, posvećujemo prvu priču ovoga bloga.