Profesor s osmijehom na licu

piše: Domagoj Hruškar

Svake srijede nakon napornog školskog poslijepodneva uputim se prema zapadnom dijelu moga grada. Malo poslije 19 sati stignem na zacrtano odredište. To je Pučko otvoreno učilište. Tamo idem na dodatne satove engleskog jezika. Srijedom u školi imam predmete poput biologije i kemije koji me podosta iscrpe jer sam učenik jezičnog smjera gimnazije te nisam veliki ljubitelj prirodoslovnih predmeta. Dodatna nastava engleskog jezika uvijek mi razbije monotoniju dana, koji je uglavnom obilježen raznim biljkama, životinjama kao i kiselinama i kemijskim jednadžbama. 

No, zašto je ta nastava engleskog jezika važna za moj dan? 
Zato jer je obilježena jasnim i energičnim predavanjem o nekoj zanimljivoj i intrigantnoj temi. Takvo predavanje bi svakome skrenulo pažnju na njenog govornika, koji se trudi i uspjeva potaknuti na razmišljanje. Takav je i moj profesor engleskog jezika Mario Šavorić. Upoznao sam se s njegovim načinom rada prije par godina kada mi je počeo predavati već spomenuti predmet. Po mom mišljenju, njegova najveća sposobnost kao profesora je izvrsna motivacija učenika. S time možemo zaključiti da jedan profesor ima više uloga. Jedna je uloga obrazovatelja, koja obuhvaća poučavanje učenika da bi stekli znanja, vještine i razvili sposobnosti. A druga bi bila uloga odgajatelja, koja obuhvaća poučavanje učenika da bi usvojili određene vrijednosti, stavove i navike.

Ukratko, profesor je jedna bitna osoba u životu svake mlade osobe jer oni doista otvaraju vrata, a vi morate sami ući.

„Ne bojte se početka. On nije nužno teži od nastavka.“

Potaknut Mariovim zanimljivim predavanjima, njegovoj predanosti i pristupačnosti učenicima, morao sam napraviti intervju s njim kako bi vama, našim čitateljima, približili osobu koja svojim nastupima definitivno se ističe u svojoj sredini.

Prvo pitanje koje sam mu postavio je možda i očekivano.

- Što Vas je inspiriralo da postanete profesor? I zašto baš na području humanističkih znanosti?

..."Oduvijek su mi išli jezici. Kada sam ja 1980-ih pohađao osnovnu školu, engleski se učio od petoga razreda i nismo bili okruženi tim jezikom sa svih strana kao današnji klinci. Engleski je bio ono što si čuo u školi i ono malo što si mogao čuti na televiziji i u glazbi. Učilo se jednom staromodnijom metodom, koja je meni očito odgovarala. Sve mi je to dobro sjedalo i sve sam dobro shvaćao, a tako je bilo i s hrvatskim jezikom. Nije bilo toga što nisam razumio u ta dva predmeta, za razliku od fizike i matematike, na primjer. Tako je bilo i u gimnaziji. Izbor studija nakon srednje škole je stoga bio logičan, a osim toga, zbog osvojenoga državnog natjecanja u poznavanju hrvatskog jezika, imao sam izravan upis na studij kroatistike. Engleski je već prije bio zacrtan kao najizgledniji izbor, a ta mogućnost direktnoga upisa na drugu studijsku grupu je samo olakšala izbor. Sada mi je malo žao, ne mogu prežaliti što uz engleski nisam upisao germanistiku. Razmišljao sam još i o studiju novinarstva, ali danas mi je drago da je to otpalo. Probao sam za vrijeme studija i taj posao i nije me oduševio."...

- Kako su Vam prolazili dani tijekom studiranja? Je ste li imali kakvu dodatnu aktivnost pored studiranja?

..."O, da! Mislim da me studij izrazito osamostalio. Vladala je vrlo opaka besparica, živio sam samo od stipendije i to me naučilo preživjeti s onime što imam. Radio sam i nekoliko poslova na studentski ugovor, na televiziji i u jednom ministarstvu i od toga čak kupio prvi mobitel. Ništa nije dolazilo na pladnju, nijedan uspjeh, nijedna ocjena. Puno toga sam morao sam, nije bilo druge. I drago mi je da je bilo tako.Sada, kada se osvrnem, vrlo sam ponosan na to. Zapravo, kad odvrtim film, često mi je bilo najbolje kad sam imao najmanje. Mnogi najdraži trenutci vezani su za doba, kada sam, s tek nekoliko desetaka kuna u džepu, razvlačio na nekoliko zagrebačkih dana. Vjerujem da nisam jedini i da je to divna strana studiranja, koja te nauči mnogim vrijednostima u životu. Izlazili smo, puno razgovarali, maštali, istraživali svijet i svoje mogućnosti, umjetnost, drukčije poglede na život, ljudsku psihu, razvijali toleranciju prema ljudima i svijetu, mijenjali perspektivu i kut gledanja i tako dalje, a sve to uz već stoput prežvakani studentski ručak za oko 5 kuna."...

Mariov odgovor na moje drugo pitanje mi se posebno svidio i zapamtio sam ga za ubuduće jer se već vidim u sličnim situacijama koje će se, nadam se, odvijati tijekom mog budućeg studiranja u našem glavnom gradu.
 
Nakon studija Mario je postao profesor engleskog i hrvatskog jezika, te se zaposlio u jednoj našoj poznatoj kompaniji. Kada sam ga pitao o prvim danima na poslu, rekao je: „Prala me trema možda prvih nekoliko puta budući da sam morao kao mlad i neiskusan rookie izaći pred odraslu ekipu inženjera i inženjerki, ali ubrzo mi je postalo jasno da je njih strah više nego mene i da sam ja taj koji u potpunosti vlada situacijom i usmjerava njih.“ Zatim je poručio svima: „Ne bojte se početka. On nije nužno teži od nastavka!


(nastavak u sljedećem postu)