Knjižničar Vojo

Piše: Vladimir Sačarić
Lektorirao: Kristian Pintar

Jedna od rijetkih osoba koju kandidiram za našu klasu 'Mentor', rijetko se osmjehuje, a radi u bjelovarskoj gradskoj knjižnici (Narodna knjižnica "Petar Preradović").

Iako škrta osmjeha, njegov samouvjeren i ozbiljan stav ulijeva povjerenje.
Danas pričam o poznatom Bjelovarčaninu, gospodinu Vojislavu Tomaševiću.

Da bih se prisjetio našeg prvog susreta, moram posegnuti u prošlost, točnije u 1983. godinu.

Bio sam u prvom razredu srednje škole i bila je zima... Nisu tada zime bile kao danas, malo pada snijeg, pa tri dana proljeće, pa opet pada snijeg…

U to vrijeme kad bi u studenom zapao snijeg, ostajao bi sve do sredine travnja!

I to onaj duboki, škripavi, a na putu utaban i čvrst, izvrstan za sanjkanje i klizanje u glatkođonim cipelama.

Iako bih svaki dolazak do škole iskoristio za isprobavanje glatkoće svojih potplata, taj dan se nisam zaletavao na zaleđene dijelove staze - bio sam zabrinut.

Bio sam zabrinut jer sam kasnio s povratom knjige u knjižnicu, a nisam znao što se događa onima koji kasne. Bila je to moja prva posuđena knjiga iz gradske knjižnice.

 Iskustvo iz osnovne škole bilo je loše! Tamo je otkačeni knjižničar za svako zakašnjenje udarao žig s datumom o dlanove učenika. Koliko dana kasniš, toliko puta dobiješ žig o dlanove!
Dobro, bilo je i neke koristi od toga. Ako je taj dan učiteljica pitala zna li netko koji je današnji datum, ti si znao. Imao si ga napisanog na ruci… I to više puta!

Brinuo sam se jer sam razmišljao slijedeće: „Ako osnovnoškolac u školskoj knjižnici za zakašnjenje dobije žig po rukama, što li tek rade srednjoškolcu? I to u gradskoj knjižnici?! Možda ga dobije na čelo! U redu je da kasnim jedan dan pa dobijem jedan žig - on bi se još mogao sakriti pramenom kose, ali ja kasnim pet dana!

Bit ću kao poštanska marka na pismu što se vraća iz Amerike!“

„Kako ću takav u školu? Najbolje bi bilo da me još i Ančica takvoga vidi!

(Ančica - djevojčica iz susjednog razreda i moja simpatija.)“

I tako stigoh teška i olovna koraka u knjižnicu i skrušeno stadoh pred gospodina Voju, visokog knjižničara, kao pred glavnog suca na prijekom sudu.

„Malo kasnimo“, kaže. Zatim razduži knjigu pa upita: „Što ćeš sada posuditi?“

„Pa, pa…“ uzmucam se ja (još uvijek u čudu što nema nikakve kazne) „nešto po vašoj preporuci!“

I od tada pa tijekom cijele srednje škole, kad god ne bih imao inspiraciju što posuditi, prepustio bih se Vojinom izboru. I ne bih pogriješio!

Naravno, on bi uvijek prije preporuke naslova malo propitivao što volim, jesam li za akciju, krimić, putopis ili sam za neko filozofiranje.

I dan-danas, taj knjižničar ozbiljna, ali ugodna glasa, dijeli savjete ljubiteljima knjige!

Iako na pragu šezdesete, za njega kao da je vrijeme stalo prije desetak godina. Vjerojatno je taj njegov markantni izgled kao i načitanost  razlog što ga sve više za preporuku što čitati, okružuju zrele gospođe napudrana lica! :))

Istina, 80% korisnika knjižnice su žene, a gospodin Vojo je svima na usluzi.

A malo je nedostajalo da završi u posve drugom zanimanju!

Na svu sreću, bio je samo godinu i pol u Sarajevu u podoficirskoj školi. Iako mu je lijepo stajala uniforma, shvatio je da to nije za njega. Vratio se u Bjelovar i tu završio Ekonomsku školu.
Kako kaže, posve slučajno je postao knjižničar.
Radio je samo nekoliko dana u ekonomskoj struci i ugledao natječaj za rad u knjižnici, točnije u bibliobusnoj službi!

Bila je to 1975. godina, slušao se rock. Vrijeme sastava The Beach Boys, Srebrna krila,  Radio Luxemburga. Izlazilo se u „Zvijezdu“ i baštu „Gradske kavane“, „Stari kotar“...

Smatra da su mladi tada lakše ostvarivali komunikaciju nego što to čine danas. Momak bi prišao stolu s djevojkama, zamolio za ples i u plesu razmijenio sve bitne podatke s djevojkom. „Ma kakav Facebook!? To je bio face to face pristup!“ :))

U ugodnom sjećanju iz ekonomske škole mu je profesorica Radojka Abramović. Ona ga je usmjerila ka čitanju. Tako je i zavolio knjige. Možda se zato i tako dobro snašao u ovom 'slučajnom' zanimanju.

Iako je pročitao jako puno knjiga, od pisaca su mu se svidjeli Zvonimir Majdak, Momo Kapor, Goran Tribuson… A svojevremeno je iščitavao memoare Tita, Musolinija, Eve Braun, Clintona i mnoge druge.

Sada čita najviše krimiće i ljubavne romane.
Uzrok tomu je već spomenuta ženska populacija korisnika knjižnice, za koju se valja pripremiti!

Na upit što bi mladima preporučio za čitanje, izdvaja djela Mire Gavrana, Ante Tomića i drugih suvremenih hrvatskih pisaca.

Svjestan koliko je neposredna komunikacija važna u poslu jednog knjižničara, Vojo joj pristupa na svoj opušteni, ali ozbiljan način, a za život kaže:

Bečka škola među slasticama

Piše: Vladimir Sačarić
Lektorirao: Kristian Pintar

Vjerujem da ste doživjeli nešto ovakvo:

Nađete se u kafiću s društvom i dok čekate da vas netko posluži zapazite kako se prema vama zagledao izgledom opak mladić. Krajičkom oka primjećujete da se kreće u vašem smjeru. Iako je gužva, on to čini s lakoćom. Vrlo kratka frizura, nabildane ruke i torzo su kao propusnica. Svi mu se sklanjaju sa puta. Na majici natpis u stilu: "Crazy man" i slika nekog bića iz filma "Alien".

I dok u sebi govorite: "Daj Bože da prođe dalje, daj Bože da prođe dalje od mene..." tip se zaustavlja baš ispred vas. Hladnim se pogledom zagleda u vaše oči i ozbiljnim glasom upita: "Što ćeš?"

Tek na njegov drugi upit shvaćate - pa to je konobar lokala! Vjerojatno ne treba spomenuti da je dotični subotom i izbacivač u istom kafiću. A po njegovom pristupu i držanju zaključujemo: njemu je subota svaki dan! :)


 
Iako je Bjelovar poznat po brojnim kafićima, priznajem da se najradije s društvom nalazim u Kavani "Zagorje".

Tri su razloga za to.
Prvi: to je jedna ugodna i mirna nepušačka zona.
Drugi: rade dobre kolače.
I treći, a za ovaj blog najznačajniji: usluga koju ćete tamo dobiti je vrhunska!

Već na samom ulasku, kao i kasnije na odlasku, veselo vas pozdravljaju djelatnici, čije glave izviruju iza staklenih vitrina. Jedan je u žurbi sa sladoledom za salu, drugi ubacuje svježe mirisne kremšnite na policu, a treća je gospođa što upravo isporučuje tortu u obliku šišmiša (baš je danas jednom malom Batmanu rođendan).

Za razliku od nabildanog momka s početka ove priče, ovdje će vas poslužiti uistinu pravi konobar. Neću sada dramatizirati i reći kolika je to razlika! Reći ću samo da kada vas posluži pravi konobar, poslužio vas je veleposlanik ugostiteljstva. Takozvana "Bečka škola"!

 U kavani "Zagorje" možete vidjeti primjer bjelovarske "Bečke škole" ugostiteljstva.
Najstariji među njima je gospodin Mirko Kozić.

Taj krupni 53-godišnji vječno nasmiješen čovjek, uistinu je veleposlanik svojeg zanimanja.
Susretljivost mu je najvažnija:
"Bez obzira na izgled gostiju, bilo čizma ili cipela, kravata ili obična odjeća - gost je gost!"

O struci i odnosu prema gostima najviše je naučio u nekadašnjem "Motelu" na Križevačkoj cesti.
Gospodin Šegović - njegov prvi poslovođa i učitelj zanata, profesor ugostiteljstva Krneta, a kasnije i gospodin Trnski, ostavili su snažan utjecaj na njega.
Sjeća se Mirko dobro svoje prakse. Za početak je samo otvarao vrata i nasmiješen govorio "Dobar dan, izvolite!"
I pazio kakvo je vani vrijeme! Ako počne kiša, trk po suncobran (tada su bili manji nego što su danas) i na parkiralište pred gosta! Gost je kralj! A kraljevi ne kisnu, zar ne?

Bile su to osamdesete godine prošlog stoljeća. Vrijeme velikih šumarskih večeri, ribičkih zabava, svečanih proslava Dana žena i brojnih drugih fešta i banketa.

Iskusio je Mirko i kako je to biti privatnik u socijalističkom dobu. Pet godina je radio (1984.-1989.) zajedno sa svojim šogorom. Imali su kafić "Flamengo". To je bio tada jedan od rijetkih privatnih lokala u koji su zalazili za vrijeme svojih izlazaka i vojnici tadašnje JNA.
Iz tog doba, a i kasnije u svojem radu nije imao neugodnih iskustava sa gostima. Nikavih većih opijanja i razbijanja, a policija nikada nije pozivana. Sve eventualne nesuglasice, pogreške i kritične situacije, a koje su u ovom poslu moguće (zagorjelo jelo, konobaru ispadne piće ili se gostu pričini da je njegov kolač manji nego prije nekoliko dana) rješavao je susretljivošću i razumijevanjem želja gostiju.

"Gost ne smije osjetiti naše razočaranje, uvrijeđenost, već samo vidjeti naš radostan pogled. A to možete samo ako volite svoj posao!" kaže Mirko.

Poznato je da se ovaj posao radi praznikom i vikendom, pa je česta odvojenost od obitelji.
Mirko to nadoknađuje šetnjom sa svojom suprugom u prirodi. Opuštaju ga lijepi vidikovci i priroda uz neku rijeku ili jezero.

Na kraju našeg razgovora, mladima koji razmišljaju za što se školavati, što biti u životu, poručio je :

"Iskoristite trend globalizacije, pristupačnost napredne tehnologije (pametni mobiteli, računala, društvene mreže, internet ) kako bi došli do pravih informacija. Tada zavirite u svoje srce i prepoznajte što je za vas najbolje. 
Jer ako vam srce to neće reći, a tko će?"

Profesor s osmijehom na licu ( II.dio )

piše: Domagoj Hruškar

Male tajne velikog majstora

..."Poznavanje stranih jezika je od velike koristi u današnje vrijeme. Treba ih znati što više!"...
Mario je skrenuo pažnju da su mladi bez znanja jezika zakinuti za mnoge mogućnosti koje im se nude. ..."Počevši od raznih stipendija koje za uvjet postavljaju vladanje određenim jezicima, preko ugodnih i bezbrižnih putovanja, pa sve do vještog i preciznog iznošenja ideja, misli i stavova u kontekstu internacionalne komunikacije."...

 No, za znanje stranih jezika potrebna su nam edukacijska predavanja. Zato smo pitali Maria kako se on priprema za predavanja, te koje kvalitete jedan uspješan predavač treba imati.

- Kako se pripremate za svakodnevna predavanja u školi, ali i izvan škole? Na što obraćate posebnu pozornost tijekom pripreme za nastup ispred publike?

..."Pazim da pred svoje učenike raznih dobnih skupina, dođem nasmiješen i da sakrijem umor. Isto tako, trudim se osmisliti teme, koje će biti dovoljno intrigantne i potaknuti ljude na komunikaciju i iznošenje vlastitih mišljenja i iskustava o temi. Pazim da ih ne povrijedim nekim prestrogim komentarom, jer nikada ne znate, što stoji iza nečijega određenog raspoloženja ili pogreške. Uglavnom, trudim se biti koncentriran na ono što mi ljudi govore i reagirati na zanimljiv i primjeren način. U glavi imam ciljeve koje moram postići, ali svjestan sam da do njih vodi više različitih puteva i da se može dopustiti dosta fleksibilnosti. U ostalome sam dosta opušten, ne volim prestroga planiranja, formalnost u nastupu, vjerujem u sebe, svoje znanje i svoju strpljivost u objašnjavanju."...

- Koje kvalitete uspješnog  i zanimljivog govornika smatrate posebno važnim ?

..."Meni je najvažnije da govornik suvereno vlada temom koju iznosi, da ga dobro čujem i razumijem. Volim jasno iznošenje problema i spremnost na reagiranja iz publike. Osjetljiv sam na sintaktičke nedostatke i loš naglasak, a puno je onih koji se obraćaju drugima, a da uopće ne vladaju dobro svojim jezikom. Cijenim i inteligentan humor, kao začin u prezentaciji i govoru. Od sporedne važnosti su mi aspekti neverbalne komunikacije. Često, na primjer, prekrižim ruke na prsima, što bi stručnjaci vjerojatno protumačili kao signal distanciranja od teme, ili neke bahatosti i hladnoće, a meni je to, odgovorno tvrdim, samo jedna opuštena poza, u kojoj itekako, sa zanimanjem i bez udaljavanja, slušam svoje sugovornike. Ne vjerujem baš u sve te interpretacije govora ljudskoga tijela."...

„Što bismo bez snova?“

  

Snovi, snovi... Ja ih imam! Hehe! Mah, svi ih imamo! Pitao sam i Maria isto pitanje.

- Imate li još neke neostvarene snove?

..."Naravno, što bismo bez snova? Vjerujem da su oni između ostaloga jedno divno utočište. To je jedan paralelni svijet, u koji imamo privilegij pobjeći, kada je stvarnost dosadna, ružna ili bezizgledna. Smatram i da ima snova, koji su sasvim lijepi i kada se ne ostvare. A nekima je i bolje da ostanu neostvareni."...

Uvijek sam se pitao kako ostvariti svoje snove. Čak sam i pretraživao po internetu. Vjerujte mi, tekstovi naslovljeni poput „Sedam koraka do ostvarenja svojih snova“ ili „Nakon mjesec dana postanite ono što želite“ neće vam pomoći. Ali sam zaključio tri stvari i njih se pokušavam držati. Prva i najbitnija stvar je da imaš srce! Druga stvar je da u svakom trenutku možeš žrtvovati to što jesi, za ono što želiš biti. Zapamtite ovo! A treća stvar bi bila, da je bol privremena. Možda će trajati minutu, dan ili čak i godinu, ali postupno će proći i nešto durgo će zauzeti njeno mjesto. No, ako odustaneš, trajati će zauvijek.

Poznati američki kauboj Will Rogers jednom je rekao: „Znaš li šta je tvoj problem u stvari? Tvoj problem je da nisi vidio dovoljno filmova - sve moguće životne zagonetke su već riješene u filmovima.“ 

I Maria smo pitali za film koji bi nam pomogao u nekim životnim situacijama.

- Koji bi film svi trebali pogledati?

..."Od srca preporučujem, sada već nešto stariji, francuski film „Skriveno“ austrijskoga redatelja Michaela Hanekea. Taj čovjek me uvijek iznova oduševi preciznošću svoga redateljskog pristupa. Vidjet ćete koliko je maestralan u seciranju svega onog što se skriva iza prekrasnih fasada, iza kojih potiskujemo svoje laži, greške i nemire."...

Često se poistovjećujemo, te želimo živote slavnih i poznatih. Isto tako, sigurno bi ih željeli upoznati bar na par trenutaka. No, Mario nam je rekao nešto zanimljivo o toj temi.

- Ako biste mogli upoznati jednu osobu (živuću ili neživuću), koja bi to osoba bila?

..."Ako govorimo o poznatima i slavnima, vjerujem da je dovoljno upoznati njihov rad i djela. To je, osim toga, nešto čime se ljudi voljno javno predstavljaju i putem čega žele da ih upoznajemo. Puno je ljudi kojima se divim, jer su ostvarili mnogo u onome čime se bave, ili čime su se bavili. Ne znači, naravno, da bih ih nužno upoznavao u stvarnosti, pogotovo ne na neki umjetan i nespontan način. Sva moja najdraža poznanstva dogodila su se spontano i slučajno i to je po meni jedini ispravan i logičan put."...  

„Join the club and hit the road.“

  

Svatko bi trebao imati svoj moto u životu, koji bi trebao imati čvrstu motivacijsku ulogu.

Složio bih se s profesorom da se mota mijenjaju i prirodno je da ih se držimo, ovisno o iskustvima koja nas snalaze. No, ipak mi je priznao da se jednog trenutno čvrsto drži: Live and let live! Spomenuo je i citat iz filma Forrest Gump: „Run, Forrest, run!“ 
Kada smo već kod Forresta, preporučujem da pogledate taj film! Klasik!

- Na kraju intervjua, morao sam upitati Maria koji je najbolji savjet koji je dobio ili pročitao?

..."Ne čitam savjete zato, što ih baš i ne tražim - najčešće samo gledam i pokušavam zaključiti sam. Možda je to najbolji savjet: promatraj i vidi sam. Uči na greškama."...

Stojim iza svojih riječi te mislim da je Mario izuzetna osoba, koja svojim javnim nastupima, zaslužuje da dobije priznanje za svoj rad.

Svakom čovjeku koji ima san, a još ga nije ostvario potspisujem Marieve riječi: „Join the club and hit the road.“ ... Ili možda ipak da se upita: „Jesi li siguran da to doista želiš?“

Profesor s osmijehom na licu

piše: Domagoj Hruškar

Svake srijede nakon napornog školskog poslijepodneva uputim se prema zapadnom dijelu moga grada. Malo poslije 19 sati stignem na zacrtano odredište. To je Pučko otvoreno učilište. Tamo idem na dodatne satove engleskog jezika. Srijedom u školi imam predmete poput biologije i kemije koji me podosta iscrpe jer sam učenik jezičnog smjera gimnazije te nisam veliki ljubitelj prirodoslovnih predmeta. Dodatna nastava engleskog jezika uvijek mi razbije monotoniju dana, koji je uglavnom obilježen raznim biljkama, životinjama kao i kiselinama i kemijskim jednadžbama. 

No, zašto je ta nastava engleskog jezika važna za moj dan? 
Zato jer je obilježena jasnim i energičnim predavanjem o nekoj zanimljivoj i intrigantnoj temi. Takvo predavanje bi svakome skrenulo pažnju na njenog govornika, koji se trudi i uspjeva potaknuti na razmišljanje. Takav je i moj profesor engleskog jezika Mario Šavorić. Upoznao sam se s njegovim načinom rada prije par godina kada mi je počeo predavati već spomenuti predmet. Po mom mišljenju, njegova najveća sposobnost kao profesora je izvrsna motivacija učenika. S time možemo zaključiti da jedan profesor ima više uloga. Jedna je uloga obrazovatelja, koja obuhvaća poučavanje učenika da bi stekli znanja, vještine i razvili sposobnosti. A druga bi bila uloga odgajatelja, koja obuhvaća poučavanje učenika da bi usvojili određene vrijednosti, stavove i navike.

Ukratko, profesor je jedna bitna osoba u životu svake mlade osobe jer oni doista otvaraju vrata, a vi morate sami ući.

„Ne bojte se početka. On nije nužno teži od nastavka.“

Potaknut Mariovim zanimljivim predavanjima, njegovoj predanosti i pristupačnosti učenicima, morao sam napraviti intervju s njim kako bi vama, našim čitateljima, približili osobu koja svojim nastupima definitivno se ističe u svojoj sredini.

Prvo pitanje koje sam mu postavio je možda i očekivano.

- Što Vas je inspiriralo da postanete profesor? I zašto baš na području humanističkih znanosti?

..."Oduvijek su mi išli jezici. Kada sam ja 1980-ih pohađao osnovnu školu, engleski se učio od petoga razreda i nismo bili okruženi tim jezikom sa svih strana kao današnji klinci. Engleski je bio ono što si čuo u školi i ono malo što si mogao čuti na televiziji i u glazbi. Učilo se jednom staromodnijom metodom, koja je meni očito odgovarala. Sve mi je to dobro sjedalo i sve sam dobro shvaćao, a tako je bilo i s hrvatskim jezikom. Nije bilo toga što nisam razumio u ta dva predmeta, za razliku od fizike i matematike, na primjer. Tako je bilo i u gimnaziji. Izbor studija nakon srednje škole je stoga bio logičan, a osim toga, zbog osvojenoga državnog natjecanja u poznavanju hrvatskog jezika, imao sam izravan upis na studij kroatistike. Engleski je već prije bio zacrtan kao najizgledniji izbor, a ta mogućnost direktnoga upisa na drugu studijsku grupu je samo olakšala izbor. Sada mi je malo žao, ne mogu prežaliti što uz engleski nisam upisao germanistiku. Razmišljao sam još i o studiju novinarstva, ali danas mi je drago da je to otpalo. Probao sam za vrijeme studija i taj posao i nije me oduševio."...

- Kako su Vam prolazili dani tijekom studiranja? Je ste li imali kakvu dodatnu aktivnost pored studiranja?

..."O, da! Mislim da me studij izrazito osamostalio. Vladala je vrlo opaka besparica, živio sam samo od stipendije i to me naučilo preživjeti s onime što imam. Radio sam i nekoliko poslova na studentski ugovor, na televiziji i u jednom ministarstvu i od toga čak kupio prvi mobitel. Ništa nije dolazilo na pladnju, nijedan uspjeh, nijedna ocjena. Puno toga sam morao sam, nije bilo druge. I drago mi je da je bilo tako.Sada, kada se osvrnem, vrlo sam ponosan na to. Zapravo, kad odvrtim film, često mi je bilo najbolje kad sam imao najmanje. Mnogi najdraži trenutci vezani su za doba, kada sam, s tek nekoliko desetaka kuna u džepu, razvlačio na nekoliko zagrebačkih dana. Vjerujem da nisam jedini i da je to divna strana studiranja, koja te nauči mnogim vrijednostima u životu. Izlazili smo, puno razgovarali, maštali, istraživali svijet i svoje mogućnosti, umjetnost, drukčije poglede na život, ljudsku psihu, razvijali toleranciju prema ljudima i svijetu, mijenjali perspektivu i kut gledanja i tako dalje, a sve to uz već stoput prežvakani studentski ručak za oko 5 kuna."...

Mariov odgovor na moje drugo pitanje mi se posebno svidio i zapamtio sam ga za ubuduće jer se već vidim u sličnim situacijama koje će se, nadam se, odvijati tijekom mog budućeg studiranja u našem glavnom gradu.
 
Nakon studija Mario je postao profesor engleskog i hrvatskog jezika, te se zaposlio u jednoj našoj poznatoj kompaniji. Kada sam ga pitao o prvim danima na poslu, rekao je: „Prala me trema možda prvih nekoliko puta budući da sam morao kao mlad i neiskusan rookie izaći pred odraslu ekipu inženjera i inženjerki, ali ubrzo mi je postalo jasno da je njih strah više nego mene i da sam ja taj koji u potpunosti vlada situacijom i usmjerava njih.“ Zatim je poručio svima: „Ne bojte se početka. On nije nužno teži od nastavka!


(nastavak u sljedećem postu)

"Djevojčica" iz apoteke u novom centru grada

piše: Vladimir Sačarić

 Ljudima nije ugodno u gužvi. Osobito, ako su na mjestima gdje se ljudi druže zbog zdravstvenih tegoba.

Čini ih nervoznim, ljutim, a često i nedruželjubivim.
Tako je bilo i taj dan u apoteci novom (srednjoškolskom) centru grada. Stajao sam negdje treći u redu i slušao s prednje strane šmrcanje noseva, a sa stražnje strane ritmično kašljucanje koje se čas smanjivalo, da bi se u idućem intervalu pojačalo.

 I svaki put kad bi se ta osoba nakašljala, imao sam osjećaj kao da mi se sve više približava i kašljajući poručuje; "...ja sam bolestan, a vidim ti nisi, evo i tebi malo, kah, kah!"

Ispred apotekarice na redu je bila jedna bakica, koja je sporim kretnjama iz svog cekerčića na pult stavljala, čini se sve recepte što joj je u životu neki liječnik prepisao.
Malo se dvoumeći da li da pokaže i onaj što joj je jednom neki vidar prepisao (četrdesetprve, kada je uganula nogu bježeći od njemačke vojske), rekla je:

"Vi to sada pregledajte i vidite koji recept još vrijedi, djevojčice!"

Na to "djevojčice" svi smo se nasmiješili i pogledali. Tada sam prvi puta malo bolje pogledao tu djelatnicu za pultom. Mladolika, pristala gospođa u najboljim godinama koje ne naginju na ono "djevojčice", ali osmijeh kojim je usluživala bakicu i kasnije nas ostale, jest bio osmijeh uslužne i vesele djevojčice.

Taj osmijeh je pratila mimika lica i govor cijelog tijela. Oči su sa zanimanjem pratile svaki pokret kupca, kimanjem glave je potvrđivala izneseni zahtjev. Na kraju kada bi opisivala način primjene nekog lijeka, npr.: "tablete pijete dva puta dnevno, sa malo vode", rekla bi to na takav način, koji kada bi ga se kasnije pri korištenju lijeka kupac sjetio; tableta bi gotovo sama skliznula niz grlo i bez vode! :)

Da, bio je to melodičan i prijateljski glas koji bi svatko poslušao!

Stoga gospođi Božici, iz apoteke u novom centru grada, posvećujemo prvu priču ovoga bloga.